Значај избора и одлуке у животу хришћанина

Библијска проучавања

"Ја сам Господ, твој Бог, који те учи за твоје добро, који те усмерава на пут којим треба да идеш."
~ Исаија 48:17

Следеће богослужење је за:

Значај избора и одлуке у животу хришћанина

Исус Навин 24:14-24

27.03.2022.


(14) „I zato se sada bojte Gospoda i služite mu savršeno i verno! Uklonite bogove kojima su služili oci vaši s onu stranu Reke i u Egiptu i služite Gospodu! (15) Međutim, ako vam se ne sviđa da služite Gospodu, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Reke ili bogovima Amoreja u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služićemo Gospodu.“ (16) Narod odgovori: „Daleko neka je od nas da ostavimo Gospoda a služimo drugim bogovima. (17) Gospod, Bog naš, izveo je nas i naše oce iz Egipta, iz doma robovanja, i on je pred našim očima učinio velika čudesa i čuvao nas celim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili. (18) Još više: Gospod je ispred nas proterao sve narode i Amoreje, koji su živeli u ovoj zemlji. I mi ćemo služiti Gospodu jer je on Bog naš.“
(19) Tada reče Isus Navin narodu: „Vi ne možete služiti Gospodu, jer je on sveti Bog, Bog ljubomorni, koji ne može podneti vaših prestupa ni vaših greha. (20) Ako ostavite Gospoda da biste služili tuđim bogovima, okrenuće se protiv vas i uništiće vas, pošto vam je bio dobro činio.“ (21) A narod odgovori Isusu Navinu: „Ne, mi ćemo služiti Gospodu!“
(22) Na to će Isus Navin narodu: „Sami ste protiv sebe svedoci da ste izabrali Gospoda da mu služite.“ Odgovoriše mu: „Svedoci smo.“
(23) „Uklonite, dakle, tuđe bogove koji su među vama i priklonite svoja srca Gospodu, Bogu Izraelovu.“ (24) Odgovori narod Isusu Navinu: „Služićemo Gospodu, Bogu svojemu, i glas njegov ćemo slušati.“ Mi se nalazimo u predizbornom periodu. Izbori u državi mene uvek podsećaju na važnost izbora i odluka u ličnom životu. Zato se danas podsećamo jednog poznatog izbora u Bibliji koji u prvi plan ističe važnost odluke i izbora u ličnom životu.
Isus Navin je imao zadatak da Božiji narod uvede u Obećanu zemlju. On je to učinio s mnogo uspeha, doživljavajući snažno Božije vođstvo i velika čuda u borbama protiv raznih napadača koji su pokušali da spreče njihovo osvajanje Obećane zemlje. Setite se samo čudesnog prelaska preko reke Jordan, kad se reka razdelila i narod prešao po suvom; zatim pada Jerihona, kad su zidovi najstarijeg grada na svetu pali; zatim bitke protiv petorice kraljeva, kad se sunce zaustavilo, itd. Pred svoju smrt, Isus Navin je sakupio Izraelce u Sihemu i održao im oproštajni govor u kome je izneo osvrt na sve ono što im je Bog učinio i kako se on sam (Bog) za njih borio dok su osvajali Obećanu zemlju (23:3).


Onda dolazi trenutak kad Isus Navin poziva narod na odluku (15. st.) i kaže im: ...Danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Reke... Ja i moj dom služićemo Gospodu. Ovaj poziv Isusa Navina – upućen Božijem narodu – na odluku, u ovom trenutku je bio jako važan, jer se oni nalaze pred samom Obećanom zemljom i mogu lako, uz Božije vođstvo, da uđu u nju. Međutim, ovo je bila i jako rizična situacija. Jer, pre 40 godina, oni su već jednom bili u ovoj situaciji – pred odlukom da uđu u Obećanu zemlju. Ali, narod je to tada odbio, jer su se uplašili da neće moći da je osvoje. Zbog toga su se vratili u pustinju i svi (oko dva miliona ljudi) su izginuli ili pomrli u pustinji, samo zato što su odbili da prime ono što im Bog već dao. Od celog naroda, u Obećanu zemlju – u ovom drugom pokušaju, nakon 40 godina – ušla su samo dva čoveka: Isus Navin i Halev! To su bila ista ona dvojica koji su i prvi put (još tada) bili sigurni da mogu da je osvoje i uđu u nju, pa su čak i hrabrili ostale da se odvaže i krenu. Ali, oni su to odbili. A razlozi za to bili su njihova stalna neposlušnost Bogu i nepoverenje u Njega od samog početka, čak i pre izlaska iz Egipta. A glavni razlog za stalno odbijanje Božijeg vođstva, bio je taj što nikad nisu svojevoljno doneli odluku da neće da robuju, nego da hoće da služe Bogu.
I sada se narod ponovo nalazi pred istim izborom: hoćete sa Bogom, ili ćete po svome. Ali, ovog puta, oni se odlučuju za Boga. Ovaj tekst govori o dve odluke: o odluci Izraelaca, Božijeg naroda i odluci Isusa Navina, Božijega čoveka.

I. ODLUKA IZRAELACA


U ovom trenutku koji je ovde opisan Božiji narod, Izrael, se odlučuje za Boga. Ali, u celom ovom razgovoru Isusa Navina s njima primećujemo više puta da on, kao da im ne veruje, da li oni to stvarno hoće ili neće. Jer, pre 40 godina, on se već jednom opekao o njihovu neodlučnost u istoj situaciji. Zato ih on sada više puta pita, jesu li sigurni da ovog puta stvarno žele da uđu u Obećanu zemlju. Negde u pozadini njegove sumnje možemo pročitati celu istoriju njihovog izlaska iz Egipta i hoda kroz pustinju 40 godina.

Najpre vidimo kako Božiji narod 400 godina oni robuje bezbožnicima i njihovom načinu života. To ropstvo je, samo po sebi, predstavljalo ogromno poniženje za Božiji narod. A kad pogledamo na uslove života i rada tih 400 godina ropstva, vidimo koliko duboko je to poniženje bilo. Njihovi robovlasnici su ih ponižavali na sve moguće načine, da su na kraju čak počeli da ubijaju i njihovu decu. Uprkos svega toga, oni su teška srca napustili Egipat i to ropstvo. Čak i kad su ga napustili počeli su da protestvuju kod Mojsija zašto ih je izveo i da zahtevaju da ih tamo vrati. Život u ropstvu čini da čovek na njega ogugla, postane neosetljiv, štaviše, počne da misli i da se ponaša kao da drugačiji i bolji život i ne postoji. Ova slika Božijeg naroda u egipatskom ropstvu predstavlja poražavajuću ilustraciju duhovnog ropstva, i to, možda, dve vrste duhovnog ropstva. Prvo, sliku kako greh nevernog čoveka drži u veoma ponižavajućim okolnostima, a da on toga nije ni svestan i nema snage da mu se odupre. I druga slika, kako greh zna da iscrpljuje čak i Božiji narod, kad on nije spreman da se potpuno prepusti Bogu i njegovoj brizi i vođstvu.
Čovek se na greh toliko navikne da počne da misli kako je greh normalno stanje, a da oni drugi, koji izbegavaju greh, preteruju i žive nenormalno. Verni ljudi, Božiji narod, zna da snizi standarde i da počne da se prilagođava stanju greha i teško ga napušta, kao što su se Izraelci prilagođavali egipatskom ropstvu i odbijali da iz njega iziđu.
U praksi, to opiranje izlasku iz greha mogu biti razne stvari, sitne i krupne. Da navedem samo neke. To može biti odanost alkoholu, drogama, mobilnom telefonu i kompjuteru (mislim na one pogrešne sadržaje koji nam uzimaju vreme). To može biti lenjost i svaki drugi oblik praznog i besmislenog života koji ruši naša merila vrednosti.
Ropstvo u Egiptu je toliko srozalo merila vrednosti kod Izraelaca da su se čak usprotivili da to ropstvo napuste kad im se za to pružila prilika. U duhovnom životu, situacija je slična. Kad čovek ogrezne u grehu, on ili ona počinje da se ponaša kao da je to normalno stanje, i ako mu kažete da treba da se pokaje od greha, on/ona počinje da se buni i protestvuje, jer smatra da je život u grehu baš zabavan, i ne vidi šta tu treba da se menja.
Ta sklonost Izraelaca ka ropstvu bila je dobro poznata Isusu Navinu. Zato on sada insistira na nečem veoma važnom za njih, a to je – odluka. U 15. st. on insistira i kaže: ...Danas izaberite kome ćete služiti... Danas donesite odluku. Znate zašto su se Izraelci uvek bunili: i kad je Mojsije došao s idejom da ih izvede iz ropstva, i kad ih je izveo i poveo kroz pustinju, i kad je trebalo da uđu u Obećanu zemlju...? Bilo je to zato što oni nikad nisu svojevoljno doneli odluku da će da napuste Egipat. Oni su se navikli na ropstvo i ni na šta drugo nisu mislili. Obećana zemlja bila je za njih utopija.
Veoma slična situacija je i sa duhovnim životom. Jedina mogućnost da se neko obrati Bogu jeste da mu Duh Božiji prosvetli um i dovede ga do – odluke. Nema pokajanja od greha, obraćenja Bogu, ni novog života bez odluke da ću raskinuti s grehom i okrenuti se k Bogu, bez obzira na sve okolnosti. U priči o izgubljenom sinu Luka opisuje trenutak kad se izgubljeni sin – koji je otišao od oca i sve rasuo i upropastio život – vratio ocu. Za izgubljenog sina Luka kaže: A kad dođe k sebi reče... Svaki čovek mora u jednom trenutku svog života da dođe k sebi, ako želi da bude Božije dete; mora da odluči da promeni svoj život. Mora da dođe onaj trenutak kad se čovek otrezni i počne da gleda na stvarnost oko sebe drugim očima. Ako ne dođe k sebi, ako ne donese tu odluku, ostaje večiti rob.
Odluka je ključno pitanje u životu. Čak i u najsitnijim svakodnevnim stvarima, čovek mora da odlučuje: da li ću da radim ovo ili ono, da li ću da jedem ovo ili ono; da li ću da studiram ovo ili ono; pa sve do odluke: da li ću, i na koji način, da služim Bogu ili neću. Odluke su važne pogotovo za duhovni život: da li ću potpuno da se posvetim Bogu, ili ću u džepu držati neku rezervnu varijantu koja je profitabilnija.
Zanimljivo je da u stihu pre ovog teksta (13. st.) Bog kaže Izraelcima: Dao sam vam zemlju za koju se niste trudili i gradove koje niste gradili... Bog ne traži od ljudi da nešto kod njega zarade. Sve što im treba on im daje. Jedino što on očekuje jeste – odluka čoveka da mu se preda. U Poslanici Efescima 5:10 piše: Odluči se za ono što je Gospodu milo! Za odluku za Boga nikad nije prerano, ali vrlo lako može da se desi da bude kasno. Zato se odluči za Gospoda sada.

II. ODLUKA ISUSA NAVINA – DA ĆE DA SLUŽI BOGU


Ovaj tekst predstavlja, u stvari, oproštajni govor Isusa Navina pred njegovu smrt. Malo kasnije, u 29. stihu piše: Posle ovih događaja umre Isus Navin, sluga Gospodnji, u dobi od sto i deset godina. Zato nas pomalo i iznenađuje to što on ne traži samo od Izraela da donese odluku kome će služiti, već i on sam – gotovo pred svoju smrt – donosi takvu odluku i odlučno izjavljuje: Ja i moj dom služićemo Gospodu. Nije važno što je on to već i ranije odlučio i što je, zato, i ušao u Obećanu zemlju i što je svih tih godina služio Gospodu, sada, gotovo pred svoju smrt, on ponovo, pred celim narodom, jasno i glasno kaže: Ja i moj dom služićemo Gospodu.

Bog je Bog pravih odluka i izbora. Sv. pismo je puno izjava o Božijim odlukama. Ono je knjiga odluka, kako Božijih, tako i ljudskih. U njemu Bog stalno poziva pojedince i narode na prave odluke i pravi izbor. Hrišćani su narod odluka i izbora. Jedno od ključnih hrišćanskih/biblijskih učenja jeste obraćenje, koje u svojoj osnovi predstavlja odluku za Boga. U hrišćanskom životu se ništa ne dešava bez odluke. Mnogi hrišćani nikad svojevoljno ne donesu odluku da će stvarno služiti Bogu; oni jednostavno smatraju da je dolaženje na bogosluženje maksimum koji oni u svom hrišćanskom životu treba da postignu. Međutim, Božija deca su pozvana, ne samo da se odlučuju između dobra i zla, već i na viši stepen odlučivanja, a taj je – odlučivanje između dobra i još boljeg. Nije dovoljno samo odlučiti: ja neću činiti greh, već je potrebno odlučiti i da hoću da služim Bogu na konkretan način. U praksi, odluke deteta Božijeg imaju veliku vrednost, primenu i domet. Gospod je zapovedio da hrišćani vole jedni druge, ali u praksi to počinje da se ostvaruje tek onda kad hrišćani odluče da po toj zapovesti žive. Hristos jeste poslao učenike da idu po celom svetu i učine sve narode njegovim učenicima, ali u praksi, to poslanje počinje da se ostvaruje kad neko od tih njegovih učenika (npr. Dane) odluči da će nekome u Beogradu da kaže evanđelje. ITD.
Crkveni istoričari smatraju da je, najverovatnije, najveći misijski uspeh u istoriji crkve, nakon apostola Pavla, ostvario baptistički misionar Vilijam Keri u 18. veku, kad je doneo odluku da ode u Indiju i propoveda evanđelje tom brojnom narodu. Danas u Indiji i celoj Južnoj Aziji, hrišćanstvo se broji na desetine i stotine miliona zahvaljujući toj odluci Vilijama Kerija.
Našim crkvama trebaju hrišćani i vođe koji će uvek biti spremni da donesu odluku da će služiti Bogu u konkretnoj situaciji i na konkretan način; koji će uvek, i u starosti, i pred samu svoju smrt, biti spremni da javno obnove svoju odluku da će služiti Gospodu. Sveto pismo ne poziva samo grešnike i nevernike da donesu odluku da će ostaviti greh i obratiti se Gospodu, već poziva i dugogodišnje hrišćane, da ponovo i ponovo obnove svoju odluku o službi Gospodu. Možete zamisliti Isusa Navina, dedu od 110 godina, kako, poguren i sed, oslonjen na štaku, stoji pred hiljadama Izraelaca u Sihemu i iznemoglim glasom izjavljuje: Ja i moj dom služićemo Gospodu!
Da li smo ti i ja, spremni da kažemo, sa Isusom Navinom: Ja i moj dom služićemo Gospodu, ovde gde nas je Gospod postavio? Da bismo mogli da nastavimo svoju službu koju nam je Gospod poverio ranije, potrebno nam je da ovu odluku donesemo i danas. Amin